Visočki apsurdistan


Piše: Aida Memišević Ihtijarević

Da li u demokratskoj državi smijem pisati šta mislim?
Da li sam kao žena dovoljno kompetentna da uopće mislim?
Osjećam li strah kada dozvolim sebi da mislim i kada kažem ono što mislim?

Reklo bi se da su u jednoj demokratskoj državi, u 2020.godini ovo apsurdna pitanja, zar ne?

E pa u čaršiji u kojoj svi znaju šta je nečiji pradedo jednom prilikom rekao ili uradio, čak i u ovoj 2020.godini ova pitanja uopće nisu apsurdna nego realna. “Mi bošnje” (a sami sebe tako nazivamo i to malim slovom), prvo ćemo reći ‘Ta će ba ona meni pričat’, ‘Našla se i ona nešta da progovori’,  ‘Lahko je njoj’, ‘Čija je, jel njena, njegova ili njihova? Na čijoj je strani!?’, ‘Čudo je onaj muž pusti da se vako ofira’. Toliko o muškom dijelu populacije, a ni žene nisu ništa bolje. Dok muškarcima upravlja muški ego i još nešto, ženama upravlja ljubomora.

I tako ukrug. Svi bliski, svi se znamo, a svak’ svakom’ ko’ vučina, ne vuk nego vučina.

Gdje je ljubav, poštovanje, uvažavanje, razumijevanje? Nema ih, ne postoje. Zamijenili su ih interes, interes, interes i interes. Kao korona nam održala lekciju! Ma jok, samo ukazala na jad i bijedu kakvi smo i gdje živimo. A to gdje živimo, nije ni do planine ni do rijeke ni do sunca, eno Boga mi ima sve to na čitavoj planeti. Nego je do ljudi.

I sad, čine li vam se ona gore pitanja apsurdna? Ne, zar ne? Nego STVARNA i SVAKODNEVNA. Nažalost.