Tajib Mihaljević: SJEĆANJA

Duboka noć, trznuh se iz sna i sjećanja mi naviru. Razmišljam, kontam, sjećam se… Uzimam olovku i  papir i pišem, pišem sjećanja koja izviru u meni kao da je jučer bilo.

Sjećam se kao da je jučer bilo, a prođe od tada 40 i kusur bajrama. Sjećanja ne jenjavaju na godine patnje i prkosa, na godine prolivene krvi po našoj  domovini. Sve to ostalo je duboko urezano u meni. Ne zaboravljam, ne smijem zaboraviti, ne mogu zaboraviti. Svega se  sjećam.

Ma sjećam se, kako se ne bih sjećao. Dušman udario sa svih strana te  ‘92. i ‘93. Poteče krv po Bosni. Sjećam se tog 3. maja, kažu Meho poginuo. Ma sjećam se i tog jula ‘92. kad stiže haber iz opkoljenog  Sarajeva, Beha poginuo, gazija, borac, braneći Dobrinju i kućni prag. Ma sjećam se, kako se ne bih  sjećao i tog ljetnog dana, augusta 29., brat jedini, Lato, kako smo ga od milja zvali, dade svoj život braneći nas i bolje sutra. Sjećam se tih trenutaka, nije bilo lahko ali… Allah Uzvišeni svoje robove  stavlja na iskušenje i glađu i gubitcima najdražih, ali mi to ne shvatamo i ne dokućujemo.

Eh… sjećam se i te ‘93. Dušman udari i sa zapada, a mi, mi se nadamo. Ali stiže haber Fikret poginuo, hrabri borac, gazija i naš  „Zlatni  ljiljan“. A onda, brzo i Ramiz dade svoj život za ovu ponosnu zemlju po kojoj mi danas hodimo. Eh, sjećam se i Ešrefa, tog hrabrog borca i Nihada dragog komšije ali,  nemojte mi zahaturiti što sve njih nabrojah, ali oni su mi bili nekako najbliži na ovom dunjaluku. Ma  sjećam se ja svih Radovljaka koji dadoše svoje živote za Bosnu i Hercegovinu, jer je tako Allah htio.  Ma sjećam se ja i naših dragih komšija. Kako se ne bih sjećao Sabita, Mirsada, Našida, Meše, Irfana, Nasira, Aladina, Berzada, Šemsudina, Asima, Ibrahima, Rifeta i  svih  drugih bošnjaka koji  dadoše  živote za bolje sutra.

Ja kroz ovo svoje sjećanje nabrojah sve Radovljake kojima je tako propisano jer je dragi Bog htio da  budu nama opomena, a vi eto nemojte to nikad zaboraviti i sjećajte se, i ne zaboravite, i  ne  zaboravite nikad…

Ovo što napisah je jednostavno niklo u meni iz inata, iz sjećanja da opomenem nas koji to znamo, a i  generacije koje dolaze iza nas, da znaju šta se to u Bosni zbilo i ne  ponovilo se više nikad i  nikome.   A vi Bošnjaci pamtite, pamtite i ne zaboravite, i nikad ne  zaboravite!

Autor: Tajib Mihaljević

Prvi put ispričano javno na sportsko-kulturnoj manifestaciji „Da se ne zaboravi“ i  15. sportskim igrama mladih u povodu sjećanja na poginule borce- šehide MZ Radovlje.

fb-share-icon0