Seid Zimić: VENECIJA U VISOKOM

Plovila „Venecija“ deceniju-dvije i nakratko se jednog četvrtka usidrila u Visokom. Nerica, žena lahke ruke, iskrca svoje pejsaže manje-više maštom skrojene, ili ih je srela na tumaranjima od podalpskih do bosanskih nemirnih godina, nije sigurna. Nekoliko portreta. I autoportret u pokušaju, namjerno nedovršena istina. Sve u akvarelu. Taj izazovni akvarel kao minsko polje – jedan pogrešan potez i nema popravnog!

„Likum 76“ domaćinski razastro prizore unaokolo; uspostavljena formatna i tematska ravnoteža, tamne i svijetle plohe se poigravaju sa sjenama ozarenih posmatrača – spremnih da čuju ono što dotad nisu i vide Veneciju iz žablje perspektive. Kec je u rukavu, treba ga iskoristiti. Generacijsku, spoznajnu i iskustvenu razuđenost obuzda gitara i lahko pjevljiva sevdalinka koja svoju zadnju strofu horski razli po kutovima i prekri aplauzom. Čeljade od iskustva, sa vidnim nadahnućem, ispriča priču o akvarel-tehnici što je po raznim meridijanima stotinama godina starom, plemeniti mamac za osobenjake sa lahkom rukom i trećim okom. Ko htjede zapamtiti imao je šta! Onako, reda radi, Osmančevićka pokuša završiti svoj autoportret izrazbijanom autobiografijom. Nije uspjela, možda joj i nije bio cilj. Nedorečenost natjera prisutne da odgovor potraže na akvarel-plohama.

Četvrtak, ugodno toplo predvečerje u „Likum 76“. Odmjerenost i nadahnuće u ravnoteži. Znatiželja nagrađena. Ali! Kakvo bi ovo bilo štivo kad ne bi imalo „ali“? Mozaik ostade krnjav. Fali pločica koja se zove omladina. Zašto je pubertet tako okrutan? Mladalačke vragolije bi se  zasigurno dobro uklopile u emotivno-estetski naboj što nikog ne ostavlja ravnodušnim. Gdje su klinci sa lahkom rukom, trećim okom i unikatnom vizijom?

Seid Zimić

error: