Seid Zimić: SANJAO SAM MAJKU

Natovaren neizvjesnošću bezvoljno sam promicao kroz šumarke u čije se krošnje već počeo taložiti mrak, vjerna izvidnica noći, koja u nepoznatom krajoliku ne obećava ništa dobro. Svježe utabani puteljak s vremena na vrijeme pokaže svoje obrise i bezobzirno nestane sa vidika kao da se plaši topovskog zavijanja što, kao veliki mudrac, opominje. Snage je odavno nestalo, tmina i glad se uortačili, te zapleće noga za nogu. Ne može se dalje, a nema ni potrebe; isto beznađe ispred kao i iza. Tijelo se zagrli sa vlažnim lišćem. Nedaleko sova huknu dva-tri puta i sve postade muk. Vrijednost izgubiše i vrijeme i prostor. San pobijedi i sve se pretoči u ništa …

Dobro poznata i odavno draga lica načatila se oko rođendanskog slatkiša, a smijeh se utapa u neku talijansku muziku punu ritma što slavlju daje posebnu draž. Sunce kroz prozor proturi pokoju zraku, pomiluje kolač, te se postiđene izvuku u avliju da sa stolijekom privedu kraju proljetos započetu priču. Ovo je moj rođendan. Mojih devetnaest godina. Čekam majku da mi prva iskreno poželi sreću i najavi juriš na slatkiše. Nestrpljenje ne potraja dugo. S vrata majka raširila ruke i dobro poznati pogled osjetih na sebi. Potrčah da je dječački zagrlim, ali …

Cijuk granate još odjekuje kanjonom. Grane se spustile do zemlje i miluju malaksalo lišće što se nakostriješilo; da li od vedre noći ili straha – ne znam. Sanjao sam, nevoljno priznadoh i neki čudan osmijeh riješi sve dileme.

Tuđe parče neba zapelo za vrhove tuđih omorika između čijih stabala vijuga zmijolika staza kojom, eto, moram dalje. Mojih devetnaest godina i ja idemo ukorak ponovo preživljavajući svaku sliku rođendanskog trena. Idemo nekom novom konačištu, novom snu u kom ću, možda, zagrliti majku, jer, kako neko davno reče: “Nije nesrećan onaj  čiji se snovi ne ostvare, već je nesrećan onaj ko ne sanja.“. Moja mati je davno prestala sanjati.

Seid Zimić

fb-share-icon0