Seid Zimić: PETNAEST GODINA I JEDNA FOTOGRAFIJA

Četvrta decenija se uvukla u živote onoj dječurliji što se prije petnaest godina raspršila sa Čajangrada na sve četiri strane svijeta – mladošću ohrabreni, naukom okićeni, ahlakom obilježeni – da nađu svoje mjesto, mjesto koje im pripada.

Nisu štedjele vrijeme, niti je vrijeme njih. Male i velike pločice životnog mozaika su se posložile i objelodanile lepezu remek-djela koje se rijetko susreće na vjetrometinama bosanskim.

Nakon petnaest godina i hiljadu puta prosijanih uspomena satkanih od uspona i padova, danas, vanredni čas odjeljenjske zajednice. Emocije pomrsile protokol: humor kakav dolikuje akademskom miljeu, pokreti odmjereni, vidi se, vježbani i uvježbani. Kompletne ličnosti – i supruge i majke, davno stečena ubjeđenja živote u stopu prate. Jedanaest biografija  – mnogo sličnih, a još više različitih. Utrkuju se koja će više uspomena istresti na sto, onako iskreno i djetinjasto, bezazleno i nadahnuto. Čak i „kauboj“ sa Sokoca nije izdržala – ponovo je zatekla sebe na Čajangradu, ponovo je bila maturant.

Prvi put u životu nisam iščekao kraj časa. Pred očima mi je treperila jedna istina. Bio sam uveliko dio nje, a i ona dio mene. Nisam izdržao, premnogo je crtica naslagano u mojih šest decenija. Ostavio sam dječurliju u njihovim životima u njihovom vremenu. Pobijedile su me. Srećan je učitelj čiji su đaci bolji od njega…

Seid Zimić

fb-share-icon0