Seid Zimić: LOGORAŠI NESTALI U BERMUDSKOM TROUGLU

Davno je bila 1996., a ove, pandemija-godine, smo se sjetili ljudi bez života, uglavnom logoraša koje službeno nazivamo „dijaspora“. Izostala je posjeta domovini i koji milion australijskih ili američkih dolara, te koji milion eura da se razaspe po budžetskim kontima u kojima, eto, nema logoraša ili, kako to ja zovem, domaće dijaspore. Najblaže rečeno – višedecenijska sramota, moderno sakaćenje olovkom koje je započeto nekim drugim metodama devedesetih, čak, ni fotografija, kao svjedok,  ne može sve ispričati, mada sadrži na hiljade riječi.

Ne postoji nijedan zakonski, niti podzakonski dokument koji štiti ovu izgubljenu skupinu ljudi, skupinu civilnih i vojnih žrtava torture koji nisu „dijaspora“, već osakaćeni vegetiraju po vjetrometinama bosanskohercegovačkim. Znam, teško je biti Dijaspora i bolovati od nostalgije, dizati tuđe zastave i ustajati na ritam nemelodične himne. Stasala je nova generacija Prijedorčana, Brčaka, Žepljaka, Vlaseničana, Višegrađana, … ne boluju od nostalgije, očevi i majke su za njih odbolovali i ilustrovali pričama u koje se teško moglo povjerovati.

Logoraši pod svojim nebom imaju jedinstven matični broj i serijski broj na identifikacionom dokumentu Crvenog krsta/križa. Nije dovoljno; nagrađeni su uspomenama i nadanjima, prezirom i kukavičlukom, nagrađeni su iskušenjima koja će gordo podnijeti isto kao i ona iz devedeset i neke.

Seid Zimić