Davno je bila 1996., a ove, pandemija-godine, smo se sjetili ljudi bez života, uglavnom logoraša koje službeno nazivamo „dijaspora“. Izostala je posjeta domovini i koji milion australijskih ili američkih dolara, te koji milion eura da se razaspe po budžetskim kontima u kojima, eto, nema logoraša ili, kako to ja zovem, domaće dijaspore. Najblaže rečeno – višedecenijska sramota, moderno sakaćenje olovkom koje je započeto nekim drugim metodama devedesetih, čak, ni fotografija, kao svjedok, ne može sve ispričati, mada sadrži na hiljade riječi.
[metaslider id=31223]
Ne postoji nijedan zakonski, niti podzakonski dokument koji štiti ovu izgubljenu skupinu ljudi, skupinu civilnih i vojnih žrtava torture koji nisu „dijaspora“, već osakaćeni vegetiraju po vjetrometinama bosanskohercegovačkim. Znam, teško je biti Dijaspora i bolovati od nostalgije, dizati tuđe zastave i ustajati na ritam nemelodične himne. Stasala je nova generacija Prijedorčana, Brčaka, Žepljaka, Vlaseničana, Višegrađana, … ne boluju od nostalgije, očevi i majke su za njih odbolovali i ilustrovali pričama u koje se teško moglo povjerovati.
Logoraši pod svojim nebom imaju jedinstven matični broj i serijski broj na identifikacionom dokumentu Crvenog krsta/križa. Nije dovoljno; nagrađeni su uspomenama i nadanjima, prezirom i kukavičlukom, nagrađeni su iskušenjima koja će gordo podnijeti isto kao i ona iz devedeset i neke.
Seid Zimić