SEID ZIMIĆ: Jedno sunce, a dva života

Neukroćena sudbina razvuče život Hajrudinov u dva vijeka i rasteže maštu od višegradske do čekrekčijske memli-samice. Isprebijane uspomene blijede pod hladnim Suncem, samo ih s vremena na vrijeme tišinom probudi povjetarac što doleprša sa umorne Drine. Ganjaju se godine po labirintu od bora i kroje bilješke teško čitljive, sa mnogo simbolike i malo vrijednosti.

Dobro je pa majka umrije podavno i ne bijaše saputnik Hajrina dva života – proklela bi sebe i dan kad naivni život ugleda Sunce iznad višegradske pritajene zamke. Doduše, ima uspomenu koju nosi kao hamajliju, već sedmu deceniju – dade mu ime Hajrudin. Hajro. Možda bude nahajr. I tu je mati pogriješila, hajra Hajro ne viđe. I tamo je, a i amo ga zaobilazi kao iskusni konj močvaru u tjesnacu.

Uortačile se zle misli te melju i ono malo nade od života što zasadi po čekrekčijskim perivojima. Dva vijeka su dovoljna, treći bi bio luksuz, čak i za one rođene pod srećnom zvijezdom. Dovoljno je dobio vremena za nezasluženu maštu i kopanje po blijedim, u paramparčad razbijenim, uspomenama, često zateknut u vaganju – da li su to njegove uspomene ili je očajnički zagrlio i prisvojio dio tuđeg života. Ni plemićko aga-prezime ne pokaza svoje čari. Bijeda neviđena i uzduž i poprijeko. Svakodnevno stražari kraj vrata i likuje svojim čemerom, novim varijacijama po utabanim stazama bezizlaza.

Lampa svojom nedefinisanom svjetlošću, umorna od tuđih života, svirepo zavuče Hajru i njegovu sjenku pod kratak i tanak jorgan da stavi tačku na ovaj dan. Možda narednog jutra Sunce probudi zalutalog putnika i njegovu sjenu, te ih povede u susret velikom danu. Deveti maj! Lepršav dan za one sa jednim životom, a Hajri je odavno maćeha bez duše, stida i srama.

Seid Zimić

error: