Seid Zimić: DELOŽACIJA IDENTITETA, A SVE PO ZAKONU

Učiti iz tuđih grešaka nije toliko ni loše, ali učiti iz vlastitih, i nikad naučiti je ravno kataklizmi. Bosanskohercegovačka višestoljetna jezička talasanja nikako da nađu smiraj i univerzalnu funkcionalnu vrijednost. Jezik nije metafizika, niti parapsihologija, jezik nije kafanska poštapalica – jezik jeste i mora biti idetifikacioni ključni parametar za ljudsku grupaciju prvenstveno na matičnom prostoru, a i šire po potrebi, i kroz vrijeme i kroz generacije. Nažalost, ne njegujemo dovoljno maternji jezik, a još nas nikad nije izdao – samo se pitam dokad će odolijevati višestrukim naletima spontanih i naručenih epidemija.

Politička, kulturna, vjerska, ekonomska i mnoga druga i drugačija nadahnuća su našla poligon za uvježbavanje na bosanskohercegovačkoj vjetrometini i, htjeli priznati ili ne, ostavljaju trag, dobru prtinu u još uvijek čistom snijegu. Pričam maternjim jezikom o mome/našemu jeziku … Kada kucne pet do dvanaest, odnosno biti ili ne biti, hvatamo kojekakve ceduljice Kulina bana i drugih znanih i neznanih umova srednjevjekovne Bosne. Dižemo zastavu navrh jarbola sa euforijom i zakletvom koja traje ne dalje od naredne prestupne godine.

Bosanski autohtoni jezik neočekivano brzo doživljava metamorfozu – jednim procentom i funkcionalno neophodnu (leksika), a ostalo je rezultat niskoprocentnog domoljublja, rodoljublja i, tzv., patriotizma. Ko je krivac? Čojstvo ili zakon? O čojstvu ne bih, teško je opisati dva miliona karaktera, a o zakonu ću reda radi: dijete sa sedam-osam godina treći razred. I zna i ne zna elementarna pravila maternjeg jezika, a tu je već strani jezik sa svojim pravilima. Opća pometnja. Razumljivo – dijete je dijete. Šesti razred, ne zna plaho ni nos obrisati, a tu je drugi strani jezik. Originalan lingvistički bosanski lonac. Lijepo je biti funkcionalni poliglota, ali ne na ušrb jezika drevnog. Kulin-ban je odavno prestao pisati ceduljice.

Seid Zimić

fb-share-icon0