Sadžida Dedić: STOTINU LICA DOBRE DUŠE

Još su tišine bile teške i neizvjesne kada sam te 1994. godine sjedila u Gradskom kinu i čekala početak predstave “Hasanaginica” u režiji Gordane Muzaferije. Uvijek zatreperim kad se ugase svjetla. Kad ostane sva ljepota pozornice i kad čekam da zažive koraci glumaca…

Na sceni se pojavio Zaim u bijelom haljetku, sa štapom, i odrecitovao početne stihove na jezicima svijeta. Bilo je veličanstveno. Tu se oslikala njegova besmrtnost. I danas kad nije više sa nama, meni se čini da negdje s prvim predvečerjem novembra maše nam iz sazviježđa i smiješi se onim svojim blagim osmjehom i šapuće vjetrom – JAH KO INSAN.

Ponovio je tu izreku nekoliko puta kada smo razgovarali poslije predstave. Ispričao je koliko je sretan što pozorište živi i pored teškog vremena. Bio je rat. Ispričao nam je historiju džepne pepeljare koju je dobio od prijatelja za uspomenu. Imao je upalu pluća. Nije se to moglo primijetiti, jer bio je profesionalac.

Tu noć sam ostala budna do svitanja. Oživjela su predvečerja. Mirisala su na raspuklo kestenje. Sjedili smo u dnevnom boravku otac, majka, brat, sestra i ja i čekali da počne drama na televiziji. Bio je ponedjeljak.

Pola je godine kako oca više nije bilo. I ništa više nije bilo isto. Ali meni se činilo kao da se vratio na trenutak među nas. Čula sam njegove riječi:

“Sine, sad pažljivo gledaj! U ovoj drami glumi naš Zaim Muzaferija. On je Visočanin. Dobar čovjek. Toliko je postigao, a ostao običan i javi se uvijek kad se sretnemo, ne mogu ujagmiti prvi.”

U sobi je tad vladala svečana atmosfera.

Zaim nije glumio. On je živio likove i samo ih je pretakao u vječnost. U njegovoj duši nije bilo drugog osjećaja sem ljubavi. Ljubavi koja se iznjedrila u naručju majke Sidike i oca Muhameda. Darivat će tu ljubav poslije učenicima kojima je predavao Njemački i Francuski, sugrađanima koji su ga susretali na ulici, pozorišnoj i filmskoj publici kroz stotinu likova. Stotinu likova dobre duše.

Nije bio boem u klasičnom smislu, ali je znao voljeti ljude oko sebe na poseban način. Bio je porodičan čovjek. Porodica ga je pratila na snimanja koliko je bila u mogućnosti, a on se poslije sa mnogih putovanja uvijek vraćao u svoj rodni grad – u Visoko. U svoj topli dom. Supruga Danica, kćerke Amira i Gordana i sin Jesenko bili su njegova oaza mira. U tom okruženju crpio je snagu za sva buduća ostvarenja.

Teško je podnio agresiju na Bosnu i Hercegovinu. U tim trenucima u Zaimu se budi pjesnik. I reći će jednom:

“U onom ratu bio je pjesnik Nazor, a ja postadoh pjesnik nazor.”

Pisao je dnevnik, opisivao je mnoge običaje i događaje u našem gradu. Toliko je bio slikovit i vjerodostojan, da ste čitajući mogli osjetiti miris vremena koje više ne postoji. Vratile bi vas u djetinjstvo i mladost. Današnjoj omladini prikazali drugačiju sliku života koju oni neće nikad niti dokučiti. Na veliku žalost.

Zaim se nije dao vremenu. Meni se činilo, kada sam ga posljednji put srela, da iza onog ostarjelog lica progovara vječiti mladić. Nikad bez osmijeha. Nikad bez tople riječi. Nikad ih nije bilo puno izgovorenih, ali je svaka imala neizmjernu snagu i svoje mjesto.

Rekoh jednom i ponovit ću.

I šesnaest godina poslije meni se čini da lagahnim koracima žuri niz Ševulje, nestaje u krošnjama voćnjaka. Tihim glasom uspavljuje ptice. Glasom koji se pamti. Živi to lice koje se više nikada na umjetničkom nebu neće pojaviti. Lice i oličenje dobrote, poštenja i ljubavi za sve one oko sebe, znane i neznane. Zaim naš veličanstveni.

Sadžida Dedić

fb-share-icon0