SADŽIDA DEDIĆ: Smrt fašizmu – Slobodo u pamet

Nisam ovako zamišljala dvadeset i prvo stoljeće. Tužno. Teško. Siromašno. Krv. Blud. Razbojništvo. Raseljeni ljudi, porušeni domovi.

A Bog je jedan.

S prvim dahom kojim te je darovao odbrojani su ti koraci, nafaka, određeno mjesto privremenog boravka. Određeni ljudi sa kojima ćeš boraviti na ovom svijetu. Obdario te umom i razumom.

A ti nisi zadovoljan svojim. Treba ti još. Treba pokoriti ljude, osvojiti teritoriju. Biti moćan. Biti iznad samog Gospodara.

Ubiti. Silovati. Spaliti.

Biti gospodar zgarišta.

A da jednom u osami sam sa sobom popiješ kahvu i shvatiš kako si mogao i drugačije. Mogao si osvojiti ljudska srca toplinom riječi. Pjesmom. Slikom pejzaža u zoru ili predvečerje. Cvijet u vazni za vječnost obojen ljubavlju.

Mogao si biti samo čovjek. Brižan otac. Dobar komšija. Uzorno dijete svojih roditelja.

Ali ti si odlučio koračati stazama zla.

Kako spavaš? Sanjaš li uplakana lica majki? Da li te budi vrisak djece u plamenu?

Jednom su pitali ljude kada bi mogli klonirati ljude, koga bi od mrtvih vratili među žive, poražavajući visok procenat je bio onaj sa odgovorom da bi voljeli da to bude Hitler.

Užas!

Ne daj se Dušo zavarati! Mi jesmo ovdje, ali privremeno tek. Moguće je svijet promijeniti, a da ne sukljaju vatre ratova. Moguće je biti srećan, a da niko prije ne zaplače.

Učiti. Graditi. Voljeti. Čuvati prag svoj i vjeru svoju vjerovati. Poštovati adet i vjeru drugih.

U različitostima je čar postanka i opstanka.

Bog je jedan. Sve naše je u njegovom naručju.

Čuvaj rijeke, zelena polja.

Čuvaj rod svoj i prijatelja.

Mi tek prolaznici smo vremena ovog.

Ostavi trag pokoljenjima budućim, ali ne krvav trag.

Neka te pamte, kao što pamte sunce

Kao izvor života, a ne smrti.

Sadžida Dedić

fb-share-icon0