Sadžida Dedić: HIKMET

Obilježili smo godišnjicu mature. Bila je to prilika da se sretnemo sa starim prijateljima, prisjetimo svih lijepih, smiješnih, ponekad i tužnih trenutaka. Isuviše smo mladi, a već mnogo ih je napustilo ovaj svijet.

Danima prije izvirale su slike i lica svih nas tih godina dana srednje škole.

Hikmet Trako iz Velikog Čajna  bio je poseban po svemu. Bio je visok i mršav. Govorio je brzo. Bio je odan drug. Sjedio je u posljednjoj klupi. Uvijek.

Njegovo znanje matematike, kao i svih ostalih predmeta bilo je na zavidnom nivou. Ipak, matematika je bila njegova najveća ljubav. Preradio je sve moguće zbirke do kojih je mogao doći, čini mi se da su one koje je dizao iz Biblioteke Franjevačkog samostana bile najteže. Ponekad se i sam profesor Šečerović znao “zadeverat” oko pojedinih zadataka.

Kažu da je još od malih nogu bio znatiželjan i da njegova potreba za novim saznanjima nikad nije prestajala. Svakom predmetu pristupao je studiozno. Značajni datumi iz historije, površine i brojnost stanovništva iz geografije za njega su bili tek sitnica.

Zanimljivo je bilo posmatrati profesora Pavla kako ga sluša i kako nema ni jedno pitanje da osmisli, a da Hikmet nema odgovor.

Sjećam se, jednom je bio bolestan od upale pluća. Dugo ga nije bilo. Nedostajao je. Njegov hitri korak prema tabli i njegov drhturavi glas. Uvijek je žurio da u što kraćem vremenu kaže što više… I uspijevao je.

Kada se nakon nekoliko sedmica pojavio na vratima učionice vidno uzbuđen i blijed, neka čudna energija ovladala je prostorom.

Profesor koji je tada nasumice otvarao dnevnik i prozivao učenike da odgovaraju, baš taj dan odmah je otvorio na njegovo ime. Pogledao je prema posljednjoj klupi i rekao:

“Hikmet nam je tek danas došao, njega nećemo da nam odgovara!”

“Nema veze profesore, ja sam spreman.”

Profesor ga je posmatrao pomalo u nevjerici. Prvo mu je postavio pitanje iz starih lekcija, potom iz najnovije. Činilo mi se da želi pronaći grešku ili neki dio koji nije uspio savladati.

Hikmet je briljirao. Kao da se takmiči na olimpijadi za medalju. Bio je opširan i tačan.

Samo sam ga jednom vidjela povrijeđenog.

Na času profesor Bašo polupijan postavlja zadatak na tabli. Većina nas to trenutno nije ni primijetila.

Hikmet se oglašava ljubazno:

“Profesore, čini mi se da ste pogriješili, zadatak neće biti moguće riješiti.”

“Ti ćeš meni reći da ne znam zadatak postaviti, đubre jedno. Uh, evo srce me uhvati zbog tebe. Sram te bilo.”

Pa ode u kabinet hitro da rakijom osvježi pamćenje. Vratio se razularen i osuo na njega bezbroj neprimjerenih riječi.

Hikmet se vidno uzbuđen opravdavao da ništa loše nije mislio osim da je htio ukazati na grešku.

Profesor ne čuje njegovo izvinjenje. Nastavlja svoj monolog.

Prekidam ga na trenutak:

“Profesore, Trako daleko više zna o matematici nego što vi možete i zamisliti. Ako mislite da nije u pravu, riješite taj zadatak i demantujte ga, umjesto da ga nepravedno napadate.”

Razrogačio je one svoje plave oči i počeo još više vikati:

“Zahvali Bogu pa te mati dovodi u školi, pa si takva kakva si, inače bih te sad istjer’o i zabranio da dolaziš na časove!”

Ne popuštam.

“Ako ja danas dobijem infarkt, vi ćete oboje biti krivi za moje stanje.”

Nije ga dobio.

Hikmet je danima bio potresen. Toliko je bio pošten.

Posljednji dan u školi bili smo svi nekako tužni.

Pitala sam ga šta će studirati.

“Nuklearnu fiziku, mislim. Ti, nemoj da ne bi upisala književnost. Ide to tebi. Bit ćeš možda najinteresantniji profesor.”

Nasmijasmo se oboje i pozdravismo posljednji put.

Trako Hikmet, sin Ibrahima i Namire, brat Senide, upisao je željeni fakultet i bio najbolji student. Sve desetke. Spremao se otići u inostranstvo na razmjenu studenata. Pred njim je bila velika budućnost. Bio je potencijal jedinstven u našoj generaciji, koja je kroz usmjereno obrazovanje izgubila kompas. Prvi novembar 1988. godine za Hikmeta je bio koban. Poginuo je u saobraćajnoj nesreći na putu za Zenicu. Prekinuta je jedna mladost što se spremala vinuti u svijet. Majka se više nikad nasmijala nije. Mi kao generacija ostali smo bez jednog druga plemenitog srca, jer Hikmet Trako je bio veliki matematičar, ali i još veći čovjek…

Sadžida Dedić

fb-share-icon0