Priče iz sehare: KOMŠILUK

Odrasla sam u sredini punoj komšijske ljubavi i sloge i gdje nisam dugo znala šta je ko po vjeroispovijesti, jedino sam znala komšija Kasim, žena mu Hanka i njihova djeca, te Zulfo i njegovi, Josip, Angelina, Rajko , Darinka i ostali. Svi smo živjeli život dostojan čovjeka uz poštovanje i uvažavanje. Nismo znali za suprotno.

Sjećam se jednom, da je moja draga mama trebala ići u grad, a tada se kuća zaključavala samo po prijekoj potrebi. Tu su uvijek bile komšije, koje su čuvale kao svoje. Kasim je ovaj put preuzeo odgovornost, a mama je otišla završiti obavezu. U međuvremenu stigla joj je sestra u posjetu. U svom dvorištu Kasim je lijepo ugostio, ali nije bilo ulaska u našu kuću, sve dok nije stigla mama. Tetki je bilo čudno, ali dobila je objašnjenje da kod nas u komšiluku tako funkcioniše i da smo svi kao jedna porodica.

Tada smo polovili lubenice, dinje, šljive… Zajednički zimnicu pripremali. Mi mlađi pravili nestašluke, krali jabuke u debelog komšije koji nije mogao trčati, zatezali konopac komšinici koja nije znala hodati u štiklama… Sutra dan, ako se nešto sazna od toga, raspituju se, da nije neko od nas to radio, sramota, nisu nas tako učili i vaspitavali. Eh, da se mogu vratiti ta vremena, sve bi ih izgrlila, pa da nam Hanka iskoka kokica na sito, nema veze što su tvrde, ali su slatke. Eh, da može…

Danas na žalost, sve se više uvukla zavist, ljubomora, razdvojili se ljudi, govor mržnje u većini prisutan.

Zašto su ljudi postali takvi, kad smo svi pod nebeskom kapom isti. Trebali bi da vjerujemo u vasionsku energiju, koja nas održava i čini ljudima. I završiću sa citatom patrijarha Pavla: “Nismo birali ni zemlju gdje ćemo se roditi, ni narod u kome ćemo se roditi, ni vrijeme u kome ćemo se roditi, ali biramo jedno. Da li ćemo biti ljudi ili neljudi.”

P.S. Ova priča nije posvećena samo jednima, važi za sve, ali najvažnije je biti INSAN ILI ČOVJEK).

Mira Pržulj

fb-share-icon0