Magazin “Start” o Visokom 2003. godine (I DIO)

Prije šesnaest godina Almir Panjeta je pravio reportažu o Visokom. Pa da se malo prisjetimo i njegovih zapisa o Visokom.

START U VISOKOM 2003. GODINE

Krenućemo od okoline Visokog. Jeste li znali da su mjesta Gornje i Donje Moštre poznato po uzgoju, kažu, najbolje paprike i najboljeg paradajza? Tajna je u dobroj i kvalitetnoj zemlji koja se nalazi uz rijeku Bosnu. Mjesto je na zaravni, smješteno pored rijeke, u suncu, i kao takvo pogodno za uzgoj paprike i paradajza. S druge strane žičanog visećeg mosta je mjesto Poriječani, u kojem paprika ne uspijeva. Kukuruza ima, ali nema paprike.

Uskoro bi se trebale brati, a još nisu prispjele kako treba. Tome je, kaže Halil, pridonijela i ovogodišnja suša. Papriku uzgaja samo za svoje potrebe. Tvrdi da većina prijašnjih trgovaca paprikom odustaje od ovog posla.

– Naša paprika jeste dobra, ali kako ćeš se borit s nelojalnom konkurencijom. Uvezu tone jeftine paprike i mi tu ništa ne možemo – pojašnjava nam Halil.

Pored Gornjeg, logično, smješteno je mjesto Donje Moštre, visočki Las Vegas. Diskoteka Americano centar je zbivanja cijele moštranske okoline. Pogotovo kada se vikendom upali reflektor na krovu diskoteke, raja se lijepe k’o muhe. Ono po čemu su Donje Moštre poznatije, jeste čuveni aerodrom. Planova je bilo mnogo, govorilo se svašta, skrhala se lova, a od aerodroma su ostale samo dvije prostrane livade, jedna zgrada, oštar pas čuvar i portir koji pazi na kompleks i hrani psa. Prilikom naše posjete, portir nam je samo objasnio da na aerodromu nema nikoga. Članovi Aerokluba Izet Kurtalić u vrijeme našeg posjeta bili su odsutni, a na poljani su parkirane jedrilice.

– Na nekom su takmičenju u Mostaru! Nema ih! Vidiš, ovdje je pustoš, ništa od aerodroma. Nema – nepovezano nam je govorio portir dok je pas svezan ispod velikog rudničkog kamiona neprestano lajao. Pokušaj razgledanja propao je u početku, iz jednostavnog razloga: nema se šta razgledati. Zemljište na kojem je sagrađen famozni aerodrom koji je svoj procvat i pad doživio za vrijeme rata, još se otplaćuje s pleća budžetskih obveznika: Općina je vlasnik manjeg dijela zemljišta koji je oduzet od seljaka iz okolice i koji se ljudima mora otplatiti.

Toliko o Gornjim i Donjim Moštrama.

A u čaršiji, ludilo. U toku je Visočko ljeto. Manifestacija koja okuplja ljude iz cijelog kraja. Neki dođu zbog izložbi, predstava ili književnih večeri koje se mogu pogledati u toku manifestacije, ali većina je tu zbog vašara. Odmah na ulazu u čaršiju, kod mosta na Bosni, dočeka vas pravo šarenilo likova, štandova s odjećom, obućom, opremom za mobitele i mnoštvo zvukova s kasetofona na gotovo svakom štandu. Žamor i buka. Trgovci se nadvikuju pozivajući mušterije.

– Sve su ti ovo sami šetači. Niko ništa ne kupuje! Sjatili se odsvakud i ništa. Gledaju, zapitkuju i odlaze dalje. Ovo je najgori vašar do sada – žali nam se Edin kojeg u čaršiji znaju pod nadimkom Žuti. Na njegovom štandu odjeća, pantalone, košulje, majice. Cijene prihvatljive i za 30 do 50 maraka lijepo se čovjek može obući, ali slaba fajda…

Općina je, kažu, najbolje prošla: na vašaru je bilo 400 štandova i svaki se naplaćivao. Nije se štedio prostor da se postave, čak ih je bilo i pred ulazom u zgradu Općine. Cijeli grad se pretvorio u vašar. Na jednom od štandova našli smo i Hafeta, poznatog visočkog prodavaca starinskih slatkiša: šećerlame, cigle i štange te mevludski bomboni, crveni slatki i oni zeleni s mentom. Pored je i aparat za sladoled. Žali nam se Hafet kako je njegova porodica imala radnju sa slatkišima godinama, ali da je nedavno izgubio pravo na nju:

– Sad nemam ništa. Sve mi je u kući, napravim slatkiše i kad su kakvi vašari, izađem i prodajem. Vole stariji ljudi i sada kupiti šećerlamu i ciglu. Prije nije bilo drugačijih ni boljih slatkiša, a vjeruj, ove su ti slastice bolje od nekih koje se danas proizvode.

Cigle preslatke, ali dobre. Cijene ujednačene: sve je po pola marke. Ne da nam da platimo, odmahuje rukom… (Uskoro II dio)