KANITA ČAKALOVIĆ: Visočani su čuvali svoj identitet kroz vijekove

„Visoko je prirodno predodređeno da bude uzvišeno, ali sve i da nije, ja sam sigurna da bi ono samo pronašlo put da se nekako „uzdigne“, visočka škola je to… Ne bi ono dopustilo da išta osim neba bude iznad njega.“, razmišljam naglas, dok se sa drugaricom penjem prema Starom gradu.

Sjela sam na bijeli, sa prirodom saživljeni kamen. Zamislih ispred sebe dostojanstvenu povorku, na čelu sa onim koji je upravo trebao postati kralj. Svoju časnu ulogu preuzet će tamo, na Milama. U svečanim dvorskim odorama, pratit će ga bosanski vazali, velmože, vlastela, kneževi… U istoj takvoj povorci za njim će ići i onda kada ga budu razrješavali dužnosti na ovome svijetu. Tu je krunisan, tu će mu i grob obilježiti. Ali i tada će biti dostojanstveni, jer znaju ko su, kojim jezikom govore, čime se ponose… Taj identitet moji Visočani su čuvali vijekovima, za njega su se borili. Pod tuđim upravama, režimima i pravilima, nikada nisu dopustili da ih neko tuđinima u vlastitom gradu nazove.

Znali su Visočani kako će sebe predstaviti, kako učiniti da ih drugi štuju…  Zamišljam jednog Visočanina, Omera, koji sjedi u svojoj zanatlijskoj radnji, na čaršiji, obrađuje komad kože i smišlja nove detalje na predmetu koji će upravo sašiti. Lice mu je nekako blago nasmijano, dok sigurnom rukom prelazi preko kože, kao da kaže: „Ovo ću sašiti kao da lično za serdara šijem, ne zastidio se ja svojih zanatlijskih ruku i visočkog trgovačkog talenta. Jeste možda iz Carigrada došli, da nas naučite kako se državom upravlja, ali ja bih vaše stambolske ruke našem zanatu bolje podučio.“ Na zvuk ezana, Omer pažljivo odlaže alat, ustaje i odlazi u Tabhansku džamiju na podne. Dok u glavi zamišljam Omera kako ulazi u Tabhanu, razmišljam da li mu je možda bilo bliže otići do Alauddin Kebirove džamije na Šadrvanu ili kroz sokake do Hadži Hasanove džamije u Saračici… Ma sve i da je bilo, opet bi Omer otišao u Tabhanu, da vidi svoje zanatlije, to je kako kažu „njihova, tabačka džamija.

Sa uzvišenja na kojem sam se nalazila, prstom sam mogla pokazati na devet visokih munara u glavnom dijelu grada, ne uzimajući u obzir ostale okolne dijelove. Zamišljam kako su Visočani kroz historiju ili bivali veliki vjernici, ili su sve dobrostojeće zanatlije i trgovci htjele sebi sagraditi džamiju, svako u svojoj mahali. Šta god da je istina, u Visokom se danas sustižu ezani sa devet gradskih džamija, što nas opet čini posebnim, uzimajući u obzir veličinu gradskog jezgra i broj džamija u njemu. A okolo svih njih, kao da ih čuvaju i štite, sagradili su Visočani sa jedne strane Franjevački samostan, a sa druge Pravoslavnu crkvu. Pa kada je 1911. izgorio na čaršiji do posljednje cigle dućan Omerovog unuka, Ševke, zajedno sa komšijom Ivom postavljao je nove cigle svoga dućana. Ševko je htio da odustane, i od zanata i od dućana, ali je Ivo bio taj koji je rekao: “Ševko, nek’ je vala sve izgorilo. Da nije, ne bismo se mi nakanili ljepši dućan tebi sagraditi. A vidjet ćeš da će biti ljepši, i dućan, i čitava čaršija.“ Pa su obnavljali, čaršiju, kuće, dućane… Pomiješali su se tako nesvjesno graditeljski stilovi, ljudi, tradicije i kulture, dok se Visoko borilo sa požarima i nepogodama, ali i dok su se vlasti dogovarale čiji je red vladavine nastupio. Zbog toga kada prođem čaršijom, neke zgrade i građevine me podsjete da je ovdje nekada bila Austro-Ugarska, a u narednoj ulici stara bosanska kuća unosi mi osjećaj orijentalnog i tradicionalnog. Mada Visoko, ni u tim „razmjenama“ vlasti, nije dalo da one upravljaju novim gradnjama i visočkom urbanizacijom. Zauzelo se ono opet za sebe, pa ako će se već nešto graditi, neka to budu škole, sportske dvorane, tvornice i privredna preduzeća i ako će se neko zapošljavati, neka to budu Visočani. Sjetih se da svako malo neko spomene onu posjetu Josipa Broza Visokom, kao privredno vrlo razvijenom gradu bivše Jugoslavije.

Razmišljam o Visokom koje je u posljednjem ratu branilo linije Sarajeva i Bosne, čija su brda i hrabre vojniče ruke neustrašivo čuvale i očuvale ovu našu svojinu. Možda nije postojao ni Omer, ni Ševko, ni Ivo. Možda ta krunisanja na Milama i nisu bivala ni približna zamislima u mojoj glavi, možda su borbe za prevlast ovdje bivale i krvavije nego što mi o njima danas znamo… Ali sigurno je: Ovo Visoko što se ispod mene proteže, ono je postojalo, vijekovima, kroz historiju, kroz kraljevske povorke, kroz Mile, kroz ezane i zvona, kroz dućane i Jaliju, kroz Fojnicu i Bosnu, kroz hrabrost onih koji su njegove granice čuvali i kroz nas, ove današnje, što slušamo o njegovim prošlim danima i živimo njegove sadašnje. Sve i da mu kralj nije sagradio ovaj Visoki na kojem ja stojim danas, Visoko bi našlo put da sebe približi nebu, da ispod ovih plavih oblaka i žarkog Sunca dosanja snove i budućnost za one koji će ga zvati domom, a sebe Visočanima… za nas, danas.

Kanita Čakalović