IZ INATA

More bit su ovi ljudi što zulum na dunjaluku čine, sve kvare, samo sebi grabe i sve hoće samo za sebe, ona ista djeca što se nikad nisu znala igrati, pa kad im neko baci loptu, ne vrate je neg je zadrže, jal odnesu kući ako je njihova. More bit je to ta sorta koja sve što je dobro zaustavi i pokvari, da bi samo sebi dobro napravili. Ko će ga znati je li se to rodi tako ili ga život takvim napravi?

Al ovo sam ti htio ispričat:

Zvao me Omer od Rogatice, a sad Omer od Amsterdama, ne znam šta mi bi mu reko, pa ga upitah:

– Radiš li Omere?

– Ne radim Uzeire na bolovanju sam ti.

– Šta je rijet, moj Omere.

– Ne znam, Uzeire kako bi ti objasnio ovu moju dijagnozu, možda u Bosni to i ne daju. To ti je ono kad čovjek pregori iznutra, baš ko osigurač, pa nestane struje u njemu i ne može više ništa. Ne svijetli više.

– More li se tamo u vas zamjenit ta žica il novi osigurač turit, moj Omere?

– Jok Uzeire, nisu to još izmislili. Neg moraš mirovat dok ta žica sama ne zaraste.

– Dobro je da u nas nejma te bolesti. U nas ti je, haman svak pregorio iznutra i jopet mu sve lampe sijaju, biva, živi i radi bez te žice uzinad svima, iz inata. Asli su vas tamo plaho razmazili, moj Omere.

Uzeir Hadžibeg

Foto: Visoko / Sebilj / 1943.

fb-share-icon0