Hadžibeg: TERAVIJA

-Nešto mi Ramazan krnjav bez teravija, tobe jarabi, tobestakfirula. Veli mi Fata iza iftara uz kahvu.
-Asli tebi fale žene da se gurkate, šapćete je'na drugoj i inatite pršćenjem, biserima ispod jemenija i da ometate muškinje dok klanja.

-Jok ja, nikad se vala nisam kitila i torokala sa ženama, neg nako mi nešto, valjda navikla od malehna uz Ramazan po teravijama.

Dok smo bili maksumi dogovorimo se da idemo u Bježiginu umjesto u Požeginu, jal Porčinu džamiju. Ha hodža zanijeti mi se je'no po je'no izvučemo, pa se prid kraj uvučemo na vitre. Koga matere vide, beli će fasovat i degeneka, ali džaba mi sutradan jopet sve do kraja Ramazana i tako nekoliko godina dok se mrven ne ohafizasmo, pa se prestasmo igrat sa tim haramom.

-I mi smo svašta radili ko djeca, a dječije greške nisu grijesi već pouka šta i kako ne valja.
-Je'nu noć mi krenusmo sa materama i ha hodža zanijeti ja se prva digoh u bježaniju. Iziđem prid džamuju, niđe nikog nejma. Nije onda bilo plaho ni osvjetljeno ko danas. Razgledah oko sebe, da se nije ko pritajio, kad u ćošku harema ugledah nešto bijelo se miče baš ko da je beba u dekici pa mrda nogicama i rukicama. Pođoh izbliza da vidim i kako se primakoh nestade ga naje'nom. Utom izađoše i druga djeca, te mi u trku po sokaku i po tuđim bašćama stadosmo voće trgat i jest. Kad se izigrasmo i izletasmo trkom nazad u džamiju da stignemo na vitre, a ja još je'nom poglednuh na ono mjesto đi viđoh nešta u bijeloj dekici.

-Svašta se more insanu pričinit, pogotovo djeci.

-Sa'š ti čut, nisam ovo nikad nikome pričala. Nisam smjela ni materi rijet da me ne išiba što sam bježala. Prošlo otad podosta, pred samu udaju, izašla sa teravije kad vidim dvije kone prid haremom digle ruke da uče fatihe, čujem šta ova je'na drugoj govori: “Eno u onom ćošku ukopaše mi prvog maksuma, nije ni po godine navršio, umrije od onog dječinjeg.”

Ja stala, ukočila se, ne merem smjesta maket, udarilo mi u noge, u glavu, meščini ću se i obandačit, a sve mi prid očima bijela dekica i maksum što igra rukicama i nogicama. I dan danile se pitam jesam li ja to vidjela zbog grijeha što sam bježala sa teravija, jal baš što sam i sama maksum bila, a maksumi vide i sa ove i sa one strane. Ne umijem ti rijet. Jedino što znam da mi je to pomoglo da vjerujem i da nikada ne posumljam u Allaha i njegova davanja.

Uzeir Hadžibeg