Da li su djeca u visočkim školama ravnopravna?

Po mojoj skromnoj procjeni, mjesto učitelja je odmah nakon roditelja. To je produžena ruka roditeljskog odgoja, nadogradnja, nastavak onog što se dešava unutar zidova kuće. Zato smatram da je jako bitno da u prvim godinama tog nesigurnog, dječijeg ega u nastanku, imaju uzor i u učitelju, a ne samo u roditeljima.

A šta kada se taj uzor mijenja svakih nekoliko mjeseci? Da li je psihoemocionalni status jednog mladog osnovca spreman na tako brze promjene?

Mislim da djeca učiteljicu doživljavaju kao trećeg roditelja. E pa da li bi mogli ‘mijenjati’ roditelje tako često? Mogli bi, ali šta bi to značilo za njihov ionako uzburkani unutarnji doživljaj samog sebe?

U ponedjeljak je moj sin, zajedno sa svojim drugarima iz razreda u drugo polugodište IV razreda ponovo ušao razočaran. IV razred, šesta učiteljica, OŠ „Safvet-beg Bašagić“ Visoko.

Na raspustu, prilikom podjele knjižica, peta učiteljica im je rekla da će ih dočekati i sljedećeg polugodišta. I jeste, zaista. Dočekala ih je u razredu, ali samo da im kaže da ona sad ide u drugi razred. Hvala joj na tome. Do sada im je i to ‘zadovoljstvo’ izravnog pristupa bilo uskraćeno. Da dođu i jasno kažu: “Ja sada idem.”.

U osnovi, dijete će prvih par godina sebe i svijet oko sebe doživljavati prema tome kako se njegova okolina odnosi prema njemu i njegovim potrebama. I šta kada shvati da one koji su zaduženi za njegovo obrazovanje apsolutno nije briga za njegove još krhke i neformirane osjećaje?

Šta to odgajamo?

U preambuli Konvencije o pravima djeteta stoji da dijete u potpunosti treba biti pripremljeno za samostalan život u društvu i odgojeno u duhu mira, dostojanstva, slobode, ravnopravnosti i solidarnosti. Ravnopravnosti!

Da li je moje dijete i njegovi razredni drugari u ovom slučaju ravnopravno sa djecom ostalih odjeljenja koja imaju istu učiteljicu od prvog dana polaska u školu?

Moje dijete ima divne razredne drugare. Vole se. Poštuju se. Niti jedan ni najmanji incident nije zabilježen za četiri godine. A znamo šta se sve danas dešava. U tom razredu nisu opterećeni ni markiranom garderobom ni bijesnim mobitelima i ostalim gadgetima današnjice. Hvala Bogu.

Ali juče su nakon zvona koje je označilo kraj prvog dana drugog polugodišta iz školske zgrade jedno za drugim izlazili sa ‘pokislim’ izrazima lica. Promatrala sam ih. Nisu izlazili zajedno u grupicama smijući se i razgovarajući, nego jedno po jedno. Svako u nekim svojim mislima.

Pitala sam se šta reći kad dođemo kući. Praviti se da to nije važno riječima: “Ma hajde šta te briga, ionako ćeš ubrzo dobiti nastavnike pa će ti biti lakše da se privikneš.” A da li ću to uspjeti ubjedljivo izgovoriti?

Onom ‘nebitnom’ naprijed navedenom Konvencijom je propisano da će svaka država potpisnica iste, osigurati svakom djetetu poštivanje propisanih prava bez ikakve diskriminacije bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno, etničko ili socijalno porijeklo, imovinu, porodično porijeklo ili bilo kakve druge okolnosti.

Ko se brine o navedenom? Pedagogica ili direktorica škole, ministar, predsjednik? Ko se brine da moje dijete i njegovi drugari budu ravnopravni sa drugom djecom iz ostalih odjeljenja?

A zna li iko od njih da Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine kao jedno od krivičnih djela predviđa povredu ravnopravnosti čovjeka po bilo kom osnovu!

Ljudi, krivično djelo je djecu dovoditi u neravnopravan položaj!

Poljupce i pozdrave šaljem učiteljicama Violeti Zaimović, Amili Čolak, Dalili Genjac, Ulfeti Muftić, Elmini Amir Šehić. Hvala vam!

Novoj učiteljici Meliki Trako želim sve najbolje i da uzme u obzir da za emocionalni razvoj djece iz ovog razreda od prvog dana nikoga nije briga, ali i poručiti joj da su to divna djeca s kojom niti jedna od pet prethodnih učiteljica nije imala problema i da jednostavno uživa s tim malim divnim bićima.

Aida Memišević Ihtijarević