„Ljudi se mijenjaju“, stara izreka koja se danas, čini mi se, treba promijeniti. Više se ne može reći da se ljudi mijenjaju, ljudi se kvare. Sve se kvari: životni standard, kvalitet hrane, vode i zraka, pa su se i ljudi pokvarili – valjda je to neki logičan slijed dešavanja. Gdje je nestalo ono vrijeme kada...
Kada je gužva, a to nije rijedak slučaj u ovo bolesno vrijeme u Visokom se dešava jedna čudna stvar. Ljudi iz različitih sredina, branši, sfera života, koji se u normalnim okolnostima ne bi ni pozdravili, čak bi se i malo zaobilazili, u trenucima bola, muke i čekanja počinju komunicirati. Pričaju o bolestima koje su im...
Nešto mi se ova priča učini plaho poznata, reko da vam je prenesem: Izbili onomad pehlivani, razapeli užeta i počeli pehlivaniti. Kad, čaršija se digla i uzbunila. To je protiv i mimo šeriata, gonite hin! – zavikali sa svih strana. I otjerali pehlivane. Iza toga nije prošla ni puna sedmica, kad došli naki Visočani u...
Mladi par se doselio u visočku mahalu. Sljedećeg jutra, kada su doručkovali, žena je opazila svoju komšinicu kako širi veš. “Kako joj je prljav veš…” – rekla je. “Možda treba novi prašak za pranje, kako bi bolje oprala. Uopšte ne zna prati!” Muž je šutke promatrao događaj, ali nije ništa rekao. Svaki put kada bi...
Pretjerao sam malo s naslovom, nije “juriš”, ali sam morao skrenuti pažnju. Naime, semafori kod Betonskog mosta u jednom intervalu puštaju pješake i automobile istovremeno. Možda ne postoji bolje rješenje, ali vozači koji dolaze od Autobusne stanice ili Ilijaša moraju biti upozoreni na neki način. Nešto bi “struka” trebala skontati. Bolje danas, nego sutra. Možda...
Imaš ti ljudi šta god him kažeš oni nađu i imaju nešto gore što se njima ili nekom koga oni znaju desilo. Samo da ono tvoje, šta je god, makar i zlo bilo umanje i obezvrijede. O dobru da ti i ne govorim. Srećom ima i onih što na sve loše nađu nešto dobro pa...
Od sedamdesetih pa sve do olimpijade u Sarajevu preokupacija omladine je bila čitanje „crtanih“ i „pisanih“ romana. Osnovci su, uglavnom, čitali crtane, a srednjoškolci pisane romane. To je bila lektira svih lektira. Da podsjetim, prvi vestern roman Viliama Marka na srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom jeziku štampan je 1962. godine, zvao se Ledi Vinčester i koštao je jedan dinar....
Od onih sam ti što pamte kad se u šeheru, u mahalama barem, kuće nisu zaključavale, a kad bi neko i zaključaj svako je znao đe je ključ, a pisalo bi i na ceduljici prikačenoj lastikom za šteku; ključ je ispod hadžibega ili u lijevoj cipeli ispod kaloša. U današnji vakat nejma kakvih nisu izmislili...
Ako često razmišljate o onome što još u životu niste napravili, okrenite ploču i probajte se sjetiti svega što već jeste, možda se iznenadite njihovom veličinom. Zateknem se tako kako razmišljam o svemu što još nisam. O mjestima koja nisam posjetila, o stvarima koja nisam napravila, o koncertima koje nisam odslušala, o knjigama koje nisam...
Voljela je snijeg, znao sam to. Obećao sam joj jednu ponoć pod pahuljama i jednu uličnu svjetiljku ispod takvog neba i jednu ljubav, čistu skoro kao taj snijeg što bi padao po nama. Zakleo sam se: neću otići, gledat ćemo ga skupa. I vjerovala mi je. Nije se trzala, nije nikada zadrhtala. Slušala je jedno...