Modrim plaštom od svile ogrnula se mahala. Krase je svjetla… Bajram će osvanut za nekoliko sati… Kuće su čiste. Mirišu na baklavu i topla peciva. Tišinu krune tihi koraci Almasa-hanume i njene kćerke jedinice Emine. Sretna je što je dočekala da joj njena mezimica može pomoći u pripremanju sobeta i kućanskim poslovima. Budno je posmatrala...
Visoko je oduvijek bilo poznato po zanatima. Nedostaju sad te male radnje čija su vrata uvijek bila otvorena. Meni su one bile duša grada. Vlasnici – zanatlije su nas prolaznike pratili i pozdravljali pogledom. Mogli ste slobodno ući u radnju, upitati se nakratko i nastaviti svojim putem. Mogli ste popiti kafu, a da ništa niti...
Ok. Da se i ja malo pravim Englez. Pogledaj fotografiju, to je Čuturina stijena. Valjda se tako zove što se moraš dobro načuturiti da bi vidio provaliju od četiri-pet stotina metara i osjetio hladni vjetar što se neumorno pentra uz klisuru. Anomalija – iz hladnog u još hladnije. Nebitno. Čuturina stijena ima i svoju legendu!...
Selam alejk ljepotice. Ušuškana u žubore Fojnice stoljetuješ. Sabah-rosom abdestiš, dok na behar mirišu ti odaje. Oduvijek. U zidinama ti uklesane kaplje znoja. Negdje u tišinama osjeti se Miris štavljenih koža, Isprepleten šapatom molitve. Život. Iznjedrio te tabački esnaf. Tri puta. I gorila i voda te nosila. I uvijek te vrijedne ruke Radničke iznova zidale....
U kasnu ramazansku večer, kad utihnu ezani, ožive sokaci u mojim mislima i dječaci što na daskama pronose somunčiće, uzvikujući: Vreli, vrući somunčići… vreli, vrući somunčići! Poželim da sam ponovo dijete i da čekam na pekari u redu, kao što nisam nikad… Godinama sam prolazila pored pekare na Kraljevcu. Zvali smo je Ćamilova pekara. Ja...
Kad neće san na oči, hoće koraci gradom kakvog više nema. I srećem ljude. Ne mogu ih dodirnuti. Ne govore. Samo me gledaju. Na trenutak zastajem pred Delikatesom. Kada bih ulazila, uvijek mi se činilo kao da sam u carstvu čarolije od slatkiša satkanom. Zastajao bi mi dah pred onim što sam vidjela. Najradije bih...
Piše: Aida Memišević Ihtijarević Da li u demokratskoj državi smijem pisati šta mislim? Da li sam kao žena dovoljno kompetentna da uopće mislim? Osjećam li strah kada dozvolim sebi da mislim i kada kažem ono što mislim? Reklo bi se da su u jednoj demokratskoj državi, u 2020.godini ovo apsurdna pitanja, zar ne? E pa...
Ne čuju se koraci. Tišina sablasno odjekuje u praznoj sobi. Tek poneki zalutali otkucaji sata i upaljeno svjetlo ožive sjećanja na život koji se ugasio jedanaestog dana februara ove godine. Sklopile su se oči blage i napaćene Bahrije Bahe Salman, rođene Ferzan. Još jedan biser iz mog djetinjstva se otrgnuo. Oživjela su sva ona predvečerja...
Čudna sudbina svojim biljegom obilježi insana onako stihijski i usput, ne birajući ni mjesto ni vrijeme, zvekne suhi pečat ispod kojeg piše – ne oklijevaj, to si ti. Sudbinske igrarije ne zaobiđoše ni Admira u Vratnici, nanjušile preciznu ruku, oštro oko, nešto estetskog dara i sve to vješto upakovano u etiketu: majstor svoga zanata i...
Pred nama mubarek dani. Tišinom zavijeni. Sami smo sa sobom. Često otvorim vrata uspomena sa pozlatom. I uvijek osjetim isti miris i vidim istu svijetlost koja se razlikovala od drugih dana u godini. Vidim draga lica kojih više nema… Preko puta naše kuće stanovali su Sinanagići, Bahrija i Mustafa. Imali su dvije kćerke Hajriju i...