U nekim mjestima još nema zabilježenih slučajeva oboljelih od virusa korona – ali šta će raditi ako i kada virus stigne do njih?
Dvanaestog januara – prije manje od tri mjeseca – korona virus bio je ograničen samo na Kinu. Nijedan slučaj nije postojao van zemlje iz koje je potekao.
A onda, 13. januara, virus je postao globalni problem. Jedan slučaj je zabilježen na Tajlandu, da bi uskoro uslijedili novi u zemljama kao što su Japan, Južna Koreja i SAD.
Širom svijeta, kapanje slučajeva pretvorilo se u pravu lavinu.
Trenutno širom svijeta ima više od milion slučajeva Kovida-19, od Nepala do Nikaragve. Ali kako stopa smrtnosti raste, a bolnica se pune do pucanja, postoji li neko mjesto na svijetu u kom još nema korona virusa?
Odgovor je, možda će vas iznenaditi, potvrdan.
Ujedinjene nacije imaju 193 zemlje članice, a zaključno sa 5. aprilom, slučajeve Kovida-10 je prijavila 181 zemalja i teritorija, prema “BBC” brojaču koji koristi podatke sa Univerziteta Džons Hopkins.
18 zemalja bez Kovida-19
Komoros; Kiribati; Lesoto; Maršalska Ostrva; Mikronezija; Nauru; Sjeverna Koreja; Palau; Samoa; Sao Tome i Prinsipe; Solomonska Ostrva; Južni Sudan; Tadžikistan; Tonga; Turkmenistan; Tuvalu; Vanuatu, Jemen.
Neke, slažu se eksperti, vjerovatno imaju neprijavljenih slučajeva. Sjeverna Koreja, na primjer, zvanično je na nuli, baš kao i ratom zahvaćeni Jemen.
Ali ima zemalja u koje virus zaista još nije stigao. Većina su mala ostrva sa retkim posjetiocima – štaviše, sedam od 10 najslabije posjećenih mjesta na svijetu, prema podacima UN-a, nemaju Kovid-19.
Ta zabačenost znači jednu stvar: u ovo doba strogih pravila o socijalnom distanciranju, ostrvske zemlje su originalni samo-izolatori.
Ali predsjednik jednog takvog mjesta nije dozvolio da bude uljuljkan u lažnu sigurnost. Štaviše, on za BBC kaže da je Kovid-19 već uzrok uvođenja vanrednog stanja u zemlji.
Nauru, u Pacifičkom okeanu, nalazi se na skoro 320 kilometara od bilo kog drugog mjesta – najbliže kopno je ostrvo Banaba, sastavni dio Kiribatija. Najbliži veliki grad sa direktnim letovima je Brizbejn, 4.000 kilometara jugozapadno.
To je druga najmanja zemlja članica UN-a po površini (poslije Monaka) i, sa nešto više od 10.000 stanovnika, druga najmanja zemlja po broju stanovnika (poslije Tuvalua).
To je i jedna od najmanje posjećenih zemalja na svijetu. Iako se taj podatak ne pojavljuje u najskorijoj statistici UN-a, jedan turistički vodič kaže da zemlja ima samo 160 turista godišnje.
Pomislili biste da tako zabito mjesto neće morati dodatno da se distancira. Ali zemlja sa jednom bolnicom, bez respiratora i sa manjkom medicinskim sestara, ne smije da dozvoli sebi da rizikuje.
Drugog marta, zabranjen je ulazak putnicima iz Kine, Južne Koreje i Italije. Pet dana kasnije, na taj spisak je dodat i Iran.
Sredinom marta, Nauru erlajns ukinuo je letove za Fidži, Kiribati i Maršalska ostrva, a njena jedina druga preostala destinacija – Brizbejn – smanjena je sa tri puta nedjeljno na jednom u dvije nedjelje.
Nakon toga, svi oni koji su pristizali iz Australije (uglavnom državljani povratnici) smještani su u 14-dnevni karantin u lokalne hotele. I iako ih nije bilo u skorije vrijeme, azilanti – Australija ima centar za obradu migranata na ostrvu – takođe će biti stavljeni u karantin na najmanje dvije nedjelje.
Ova politika, kaže predsjednik Lajonel Aingimea, naziva se “uhvati i izoluj”.
“Zadržavamo sve na granici”, kaže on i dodaje:
“Koristimo aerodrom kao granicu i naše tranzitne objekte kao dijelove naše granice.”
Onima koji su boravili u karantinu simptomi su se provjeravali svaki dan. Kad bi neko dobio temperaturu, dodatno se izolovao i testirao na Kovid-19. Testovi su bili slati u Australiju, ali su se svi vraćali negativni.
Iako proživljavaju krizu, obični Nauruanci su “mirni i sabrani”, kaže predsjednik. Što se njega samog tiče, zahvalan je drugim zemljama na pomoći – naročito Australiji i Tajvanu, sa kojima Nauru ima razvijene odnose – i svojoj vjeri.
“Kad smo počeli da primjenjujemo ovu politiku hvatanja i izolacije, pomolio sam se Bogu, a on mi je ukazao na dio Svetog pisma koji sam krajnje ozbiljno shvatio, a to su Psalmi 147, stihovi 13 i 14. To mi je bilo veoma korisno dok hodamo kroz – kako Biblija kaže – ovu dolinu smrti”, dodaje on.
I dok se on trudi da zadrži broj zaraženih Kovidom-19 u Nauruu na nuli, zna da ostatak svijeta nije te sreće.
“Svaki put kad pogledamo mapu Kovida-19, ona izgleda kao da se svijet zarazio malim boginjama – crvenih tačkica ima svuda”, kaže on.
“I zato se staramo kao zemlja da naše molitve pomognu drugim zemljama koje prolaze kroz ova teška vremena”, dodaje.
Nauru nije jedina mala pacifička zemlja koja je objavila vanredno stanje u državi – Kiribati, Tonga, Vanuatu i druge su učinile isto.
Doktor Kolin Tukuitonga, sa Niuea u Južnom Pacifiku, siguran je da je to prava politika.
“Njihova najbolja taktika nesumnjivo je da ne dozvole prokletinji da uđe”, kaže on sa Novog Zelanda i dodaje:
“Jer ako uđe, onda ste gotovi, zaista.”
Doktor Tukuitonga je ekspert za javno zdravlje, bivši komesar Svjetske zdravstvene organizacije, sada vanredni dekan medicinskog fakulteta na Univerzitetu u Oklandu.
“Ta mjesta nemaju glomazne zdravstvene sisteme. Ona su mala, krhka, mnoga od njih nemaju respiratore. Kad bi zaista izbila epidemija, desetkovala bi stanovništvo”, dodaje.
I, kaže on, mnogi stanovnici pacifičkih ostrva već su narušenog zdravlja.
“Mnoga ova mjesta imaju visoku stopu dijabetesa, srčanih bolesti i plućnih stanja – sva ta stanja povezana su sa ozbiljnijim oblikom virusa”, kaže doktor.
Ako bi došlo do izbijanja ozbiljne epidemije u bilo kojoj od ovih manjih pacifičkih zemalja, one bi morale da šalju pacijente u inostranstvo. Ali to je lakše reći nego učiniti, sad kad sve zemlje zatvaraju granice.
I zato, kaže doktor Tukuitonga, njihova najbolja taktika je da ostanu na nuli što duže mogu.
“Sama izolovanost zemalja sa malom populacijom preko velikog okeana – što im je oduvijek predstavljalo problem – sada je postala njihova zaštita”, kaže on.
Jedan mali broj zemalja sa kopnenom granicom takođe je do sada bio pošteđen slučajeva korona virusa.
Malavi, kopnom okružena zemlja u istočnoj Africi, sa 18 miliona stanovnika, tek je u četvrtak prijavila prve slučajeve. Ali ona se pripremila za njih.
Zemlja je proglasila vanredno stanje, zatvorila škole i poništila sve vize izdate prije 20. marta. Takođe je “pojačala testiranje”, kaže doktor Piter Makferson, ekspert za javno zdravlje iz Liverpulske škole za tropsku medicinu, čiji rad finansira trust Velkam sa sjedištem u Malaviju.
On kaže da je “dodatnih nedjelju ili dvije koje smo dobili za pripremu” bilo od pomoći i on je “podozrivo uvjeren” da će Malavi uspjeti da se izbori sa situacijom.
“Bili smo jako pogođeni epidemija virusa HIV-a u posljednjih 30 godina, kao i pandemijom tuberkuloze”, kaže on.
“Najveći dio naše efikasne reakcije činilo je osnovno ali efikasno javno zdravlje – razrađeni programi na nivou okruga, obavljanje osnovnih stvari, ali na veoma, veoma dobar način”, dodaje.
Dokazi ukazuju na to da će korona virus stići u svaku zemlju, kaže doktor Makferson. Dakle, ako to nije Malavi, koja zemlja bi mogla da bude poslednje mjesto na svijetu koje će biti zaraženo Kovidom-19?
“Najvjerovatnije će to biti one veoma zabite zemlje u Južnom Pacifiku, opkladio bih se u to”, kaže Endi Tejtem, profesor prostorne demografije i epidemiologije sa Univerziteta u Sauthemptonu.
“Ali u našoj globalizovanoj ekonomiji, nisam siguran da postoji mjesto na svijetu koje će uspjeti da izbegne jednu toliko zaraznu bolest.”
Izolacije – kao što je ona u Nauruu – možda će funkcionisati, kaže on, ali ne mogu da traju dovijeka.
“Većina ovih zemalja oslanja se na neku vrstu spoljnog uvoza – bilo da je to hrana, roba ili turizam – ili na izvoz vlastite robe. Moguće je da se potpuno izoluju, ali to će im naneti veliku štetu – i u jednom trenutku će morati da se otvore”, dodaje Tejtem.
A, upozorava on, broj slučajeva nije ni blizu vrhunca.
“Svi smo se izolovali, tako da se bolest ne širi kroz stanovništvo, pa još uvijek imamo veliku proporciju ljudi koja je ne dobija. To je sjajno za zdravstvene sisteme, ali to znači i da je mnogo ljudi na svijetu podložno dobijanju bolesti. Moraćemo da živimo s ovim virusom još poprilično dugo vremena”, ističe.